Društvo

Ljudska i pseća prava, i odnos prema živim bićima

| 08:09:2017 | 10:50:31

Gdje je granica humanog i kako su se promijenili ljudski sistemi vrijednosti bila je tema zanimljivog teksta kojeg je Dr Gina Masoničić objavila na svom blogu. Događaj s kraja avgusta bio je okidač za ovaj zapis koga prenosimo na Bar Infu:
 
Prije desetak dana - cika, vriska ispred ordinacije... Istrčale smo sestra i ja da vidimo o čemu se radi.

Nečije kuče, kućni ljubimac se izgubilo, izašlo na ulicu i... neko je kolima naletio na njega. Povređeno kuče je ležalo na trotoaru, narod je pritrčavao. Vidjela sam da se radi o višestrukim prelomima. Tražila sam broj veterinaske ordinacije, kako bi se oni angažovali da adekvatno zbrinu povrede. Za kratko vrijeme, nekoliko žena je došlo sa peškirima i čaršavima, a jedna je svojim kolima povezla povređeno kuče do veterinarske ordinacije.
 
Po povratku u ordinaciju nalazim usplahirenu ženu, koja, misleći da nismo bili na licu mjesta, počinje sa kritikom kako me nije sramota jer je i životinja živo biće. Nisam ni pokušala da joj se pravdam, ali je vidjela moje krvave ruke i shvatila da griješi. Ali, nije se izvinila, jer se to izgubilo iz današnje komunikacije, već je samo svoju kritiku okrenula na društvo i državu koja ne brine o životinjama.
A onda se sjetim: oktobar, prošle godine.
 
Ko zna koliko je žena-Romkinja, ležala ispred moje ordinacije, samo pet metara daleko, a da joj niko nije prišao i pitao zašto leži. Takođe, nije ni ušao u ordinaciju da me obavijesti da nešto preduzmemo. Vidjelo se da joj nije dobro, krvarila je. Oko nje je trčkaralo dvoje male djece. Slučajno sam je vidjela, odradila ono što sam mogla u ovim uslovima i pozvala “Euro Taxi” da je prebaci do hitne službe koja nije mogla odmah doći zbog nekog udesa. Nije reklama, jer hoću da ih pohvalim, pošto su jedini reagovali kao ljudi, došli za minut i povezli ženu do Doma zdravlja. Nijednog momenta taksista nije negodovao što će mu možda isprljati kola. Poslije su je iz Hitne prebacili u bolnicu, radilo se o vrlo ozbiljnom stanju. Po djecu i stvari kasnije su došli rođaci.
 
Neko će se mozda zapitati što povezujem ova dva događaja, ali mi je reakcija brojnih ljudi na povredu kučeta evocirala sećanje na događaj sa mladom Romkinjom. Ne bih da neko pomisli da ne volim životinje, naprotiv - one su u mojoj porodici uvijek imale mjesto koje im pripada. Samo mi je zasmetalo što se prema patnji drugih ljudi odnosimo često bez ikakvih emocija. Nestalo je onih normalnih ljudskih odnosa, kada smo brinuli jedni o drugima, ili to možda nije bilo normalno.