Društvo

IN MEMORIAM: Katica Kaća Kosać

by Milanka Vukosavović | 08:03:2018 | 11:30:52

“Ima na svijetu mirnih, dobrih ljudi
što kroz život nečujno i tiho gaze
kao da nogom stupaju po pamuku,
a naše oči nikada ne opaze
ni njih ni njinu tihu radost ili muku”
 
Stihovi pjesme Lesa Ivanovića, možda najbolje odslikavaju besčujni odlazak dame, koja je decenijama nenametljivo, ali sa puno autoriteta, generacijama učenika barske Gimnazije prenosila znanja o književnosti i uticala na njihove stavove, životnu filozofiju i spoznaju svijeta umjetnosti. Iz Bara, na hercegnovsko groblje, a odatle u vječnost, juče je preseljena profesor Katica Kaća Kosać.
 
Dostojanstven i miran zivot, zaokružen je poslednjom željom- da se na sahranu od nje oproste samo najuži članovi porodice, što je i učinjeno. I premda je mnogo Barana i bivših učenika htjelo odati poštu dragoj profesorki, ne možemo a da i tu njenu želju ne razumijemo kao izbjegavanje patosa i velikih, zvučnih fraza, kojim se posthumno odužujemo preminulima. Oko njene humke, bili su najmiliji, oni koje najviše boli... I to je dovoljno, i to je dosta!
 
Ipak, ne možemo, a da se ne spomenemo profesora književnosti čiji je radni vijek obilježio gotovo tri decenije barske Gimnazije. Profesora čije su generacije iz kabineta srpsko-hrvatskog jezika izlazile naučenog gradiva, proširenih vidika i na koje je i vizuelno i čujno uticalo njeno besprijekorno izražavanje.
 
I ne samo umjetnost riječi, profesorica Kaća na đake je prenosila opštu kulturu, vještinu komunikacije, damskih manira i pravilnog držanja tijela. Nikada savijena, pognuta, nagnuta; uvijek uspravna, blago zadignute glave, decentna i blagonaklona.
 
Profesor, zahvaljujući kojoj su Budenbrokovi i Karamazovi na časovima analize iz Svjetske književnosti, izgledali stvarnije nego na filmskom platnu. Profesora, koja nas tumačeći osjećaje otuđenosti Jozefa K. i Gregora Samse, u našim mladalačkim danima opominjala da svijet nije crno-bijeli, da je do nas da li ćemo se nevoljama prikloniti, prihvatiti netoleranciju, ili im prkositi, doprinijeti radosti življenja.
 
Odgovorna, tačna i precizna u izražavanju, temeljita, bez improvizovanih predavanja, istinski profesionalac, Katica Kosać je od samog ulaska u učionicu zračila autoritetom. Ne sjećam se da je nekada povisila ton, pokazala anksioznost, potcijenila učenika. Od nje - nikada izgovorena ružna riječ. Ne zato što ih nije znala, već zato što pogrdne i uvredljive kritike nisu bile dio njenog vokabular, niti je posjedovala spremnost da ih kaže, izgovori. A to je karakteristika zrelih, izgrađenih i dobrih ljudi.
 
Zadivljujuće je da je profesorica Kosać do poslednjeg trenutka bila visprena i bistra, da se do poslednjeg dana bavila intelektualnim radom, pomagala studentima oko pripreme diplomskih ispita, živjela svoj životni smisao, a onda, dostojanstveno, tiho kao što je i postojala, napustila ovozemaljske stranice života.
 
Profesor srpskohrvatskog jezika i književnosti Katica Kosać rođena je 1936.godine u Štipu. U barskoj Gimnaziji je radila od 1972. do 1999. godine, kada je penzionisana. Prije Gimnazije radila je i u barskoj Poljoprivrednoj školi.