Društvo

IN MEMORIAM: Oproštaj od Mikice, dobrog čovjeka

by Željko Milović | 11:03:2018 | 21:16:21

Juče je na groblju Gvozden brijeg sahranjen Mihailo Mikica Petrović (1945), izuzetan čovjek, veliki radnik i prijatelj Barana.
 
Od malih nogu radio je skupa s bratom na očevom imanju, pa je povrće i voće čuvenog Miloša Petrovića i njegovih sinova bilo poznato širom Jugoslavije. Mikica ih je razvozio do Hrvatske, BiH i Srbije, uvijek nasmijan, kakav je bio i u komunikaciji sa svim ljudima, bez grke riječi za bilo koga. Često je u društvu isticao kako mu je rekord 48 sati bez prekida da ne zaspe, samo da vozi njihovo voće i povrće.
 
Mnogi mogu svjedočiti o njegovoj pomoći ako se pomoći moglo, finansijski, riječju ili posredovanjem, a da nikad zauzvrat nije tražio ni "hvala“. Blagog karaktera, bio je na usluzi Baranima sve tri vjere, otvorenog srca, dijeleći sve samo u dvije kategorije: na ljude i one druge. Od jutra do mraka bio je aktivan na velikom imanju, nikad ne dozvolivši da dan prođe uludo, i sav novac koji je zaradio – zaradio je pošteno i sa svojih deset pristiju.
 
I u restoran “Izvor”, kojeg danas vodi njegov sin Aleksandar, Mikica je utkao duh kuće Petrovića, domaćinski odnos prema svima i uvažavanje gostiju. Prije dvije godine postali su mecene višemjesečne manifestacije “Spičanski kulturni kalendar”, sa restoranom koji se pretvarao u amfiteatar za tu priliku i trpezom sa koje niko nije gladan otišao, punom domaćih specijaliteta.
 
Bio je stalni prijatelj Radio Bara i “Barskih novina”, a pamte se njihove zakupljene kolorne stranice čak i onda kad im to nije trebalo, ali je trebalo “Barskim novinama”, jer su tek počinjale svoj novi život posljednje godine devedesetih, i Mikica je to znao. Do danas se taj odnos prema novinarima nije promijenio.
 
Bio je, što malo ko zna, pasionirani skupljač starina, i s ponosom je obnavljao svoju kolekciju, pokazujući je prijateljima. Ono što bi drugi bacili na smeće ili otpad, Mikica je uzimao i otkupljivao, ako bi vidio smisao da se to sačuva za neke druga pokoljenja. Ili neke drugačije ljude.
 
I još nešto malo ko zna - kad su 1999. izbjeglice u hiljadama bježale s Kosova i Metohije, puna dva mjeseca im je ostavio na raspolaganju kuću. Nikome nije uzeo dinar, ni za spavanje, ni za hranu, ni za bilo kakav drugi trošak.
 
I za kraj, dozvolite i jednu ličnu notu. Potpisnik ovih redova ga je znao još iz djetinjstva, jer je radio s njegovim ocem u “Inex Zlatnoj obali”, i na posljednjoj promociji moje knjige (upravo u njegovom restoranu) Mikica je, na moju veliku čast, uzeo mikrofon i prisjećao se dogodovština iz tog perioda. Rekoh, znao sam ga još iz djetinjstva, što lično, što iz očevih priča, a godine koje su uslijedile iznova su dokazivale da je moj stari pravo govorio o kakvom se čovjeku radi.
 
Zbilja dobrom čovjeku.