Društvo

Mr Zagarčanin: O kulturnom dobru na barski način

| 16:04:2018 | 11:16:49

Medijima se otvorenim pismom obratio arheolog mr Mladen Zagarčanin, kustos Starog grada Bara. Njegovo saopštenje prenosimo integralno:
 
„Ovih dana svjedoci smo kako se vrši raspodjela 10% sredstava od strane Turističke organizacije Bar, na osnovu dobiti od boravišne takse koja je za 2016. godinu iznosila 60.000 eura. Novac su trebali da dobiju svi oni koji su aplicirali projekte za „arheološka istraživanja, konzervatorske i restauratorske radove, rekonstrukciju i promociju kulturnih dobara“ Opštine Bar, i kao primarni cilj tih projekata trebalo je prvenstveno da bude „kulturno dobro“, njegovo istraživanje, zaštita i promocija.
 
Preciznije, da bi došlo do pravilne raspodjele sredstava, morali su se ispoštovati zakonski preduslovi, a prvi i najvažniji je da se projekti stvarno tiču istraživanja, zaštite i promocije kulturnog nasljeđa. Koliko ima istraživanja, koliko zaštite, a koliko tek promocije (uglavnom sopstvene) i bez želje da se suštinski pomogne našoj kulturnoj baštini, posebno oronulom i propalom Starom Baru od koga se svi koriste, a niko ništa ne daje, pokušaćemo da objasnimo u nastavku.
 
Šta je kulturno dobro? Po Zakonu o zaštiti kulturnih dobara Crne Gore, kulturno dobro je „svako nepokretno, pokretno i nematerijalno dobro za koje je, u skladu sa ovim zakonom, utvrđeno da je od trajnog istorijskog, umjetničkog, naučnog, arheološkog, arhitektonskog, antropološkog, tehničkog ili drugog društvenog značaja“.
 
Inicijativa za finansiranje na osnovu dobiti od boravišne takse (koju je uzgred predložila i sprovela Socijalistička narodna partija), odnosi se prvenstveno na kulturna dobra, a ne na ono što bi u datom trenutku voljeli da podvedemo pod „kulturnim dobrom“, jer nam lični interes određenog momenta dozvoljava da pravimo varijacije na temu šta može, a šta ne može biti dio spomeničkog naslleđa. Znači, finansijska sredstva koja se daju odnose se na „arheološka istraživanja, konzervatorske i restauratorske radove, rekonstrukciju i promociju kulturnih dobara“. Ali, kome ste vi, gospodo, dali novce?
 
Najviše novca je komisija dala Lazaru Pejoviću (Kulturna mapa, brošura, kartografske podloge za mape), fotografu, koji se, kako kaže, rukovodio procjenom da su savremene forme promocije crnogorskog turizma nedovoljno zastupljene, naglasivši da: “s obzirom da je TO Bara pionir u državi u svim inovacijama u turizmu u smislu metodologije promocije, razvoja komunikacionih instrumenata i djelovanja na terenu, željeli smo da stvorimo adekvatne kartografske podloge koje bi se mogle implementirati u savremene komunikacione kanale“.
 
Kakva sinergija interesa vršioca dužnosti direktorice TO Nede Ivanović i Lazara Pejovića koji je, čini mi se, puno puta radio za TO Bar, ali se ovog puta dosjetio da barskom turizmu fale „komunikacioni instrumenti“ i „adekvatne kartografske podloge“.  I hop, za „komunikacione instrumente“ - 10.950 eura.
 
Znači, „kulturno dobro“ po strani. Ko se usudi da tumači „kuturno dobro“ drugačije mislim da će imati problema, a da bi to i još slikovitije prikazali, navešćemo i još primjera ovog katastrofalno sprovedenog dijeljenja novca.

 
Čak je i „Barski ljetopis“ „kulturno dobro“, a da to niko ne zna, pa pisanje istorije ove manifestacije, odnosno publikacije nakon 30 godina dešavanja, treba da košta 9 000 eura. Ali, o ovome sam dosta puta govorio i ne bih se ponavljao… Naravno, to ne znači da mu negdje neće naći rupicu kroz koju će ga provući kao „kulturno dobro“. Kao kamilu kroz iglene uši.
 
U daljem saopštenju TO BAR kaže se: „Zasluženu pažnju i materijalnu podršku vrijednu 8.000 eura zavrijedio je projekat NVU 'Centar za geopolitiku' pod nazivom 'Bar ukratko'. Centar za Geopolitiku, o „kulturnim dobrima“… ukratko! O čemu će pisati, ne znamo. Možda geopolitika i kultuno dobro stvarno imaju svoj zajednički imenitelj (možda?), ali opet, treba objasniti da je novac otišao i za još jednu stvar koja nema veze sa konkretnim očuvanjem nekog „kulturnog dobra“ u našoj Opštini, da ne kažemo onim najugroženijim!
 
Ipak, najveću pažnju mi je privukla NVO Mediteranski centar fotografije, koja će promovisati slikovnicu “Suvomeđe Crne Gore” i izraditi brošuru „Tradicionalna kuhinja“. Sada mi već ništa nije jasno!!!??? Otkad su suvomeđe u Crnoj Gori „kulturno dobro“, a „tradicionalna kuhinja“ kao vid nematerijalnog dobra može da stane u jednu brošuru? Bacanje para i zadovoljavanje sitnih interesa, uzimanje novca na staž i šarm, bez ideje, samo da se novac uzme… pa ćemo, osim suvomeđa, da imamo i lijepe fotografije hrane, ali u brošuri, dok osnovna zamisao ovog izdvajanja sredstava za: „arheološka istraživanja, konzervatorske i restauratorske radove, rekonstrukciju i promociju kulturnih dobara“ ne izgubi svaki smisao. Da Crna Gora krene sjutra da slika suvomeđe, trebalo bi joj hiljadu godina i stotinu fotografa i opet ih ne bi uslikala, ili taj vid avanturizma može da pomogne u očuvanju kulturnih dobara, i da je vrijedan naših para?
 
Ostali projekti kao „3D Bara“, koji se ne može uraditi niti za dvadeset puta veću sumu, ili pravljenje  spotova i filmova kao vida promocije, opet ne zadiru u bit raspodjele novca predviđenih za očuvanje kulturne baštine.   
 
Dođosmo do projekta zaštite mosta na Suvom potoku. Za ovu izuzetnu ideju dobijeno je bijednih 4000 eura koji ne mogu da pokriju niti izradu projekta sanacije ovog mosta, a kamoli realizaciju projekta, koji, da bi se uradio, mora da prođe golgotu zakonske procedure, jer po zakonu o radovima na „kulturnom dobru“ ili potencijalnom „kulturnom dobru“, moraju postojati konzervatorski uslovi, licenca od strane izvođača, a raditi ovaj biser otomanske arhitekture bez stručnih nadzora i kvalitetnih izvođača bio bi grijeh.
 
Mi živimo u gradu koji ima možda najveći arheološki lokalitet u Evropi - Stari Bar. On se prostire na 4,5 hektara, i sa oko 600 objekata medijevalnog i otomanskog perioda, najprepoznatljiviji je spomenik u ruševinama jugoistočnog dijela Evrope. Uz to je i na UNESCO-voj tentativnoj listi. Znači, čeka da ga pozove najznačajnija zaštitarska kuća, ali kako je krenulo to se neće desiti, nikada… Dovoljno je da vide čaršiju ili da pogledaju spisak onoga šta je Opština finansirala na pitanju „zaštite kulturnih dobara“ u samom starom gradu (a to je prekrižena nula), i biće joj jasno da od Bara pod UNESCO-vim protektoratom treba dići ruke. Pogledaće možda ideje o hotelima na mjestu venecijanskih bedema, sa šest - sedam zvjezdica, koje je prošle godine promovisala direktorica Uprave za zaštitu kulturnih dobara i shvatiće da je UNESCO nedobrodošao. 
 
Kada uzmemo činjenicu, da kroz takav, srušeni i brizi prepušteni stari grad ipak prođe oko 150.000 - 200.000 ljudi, i da je Turistička organizacija Bara upravo najveći prihod od kulturnog turizma uzima od starog grada Bara, dolazimo do tužnih činjenica o tome kako se vodi briga o Starom gradu. Da spomenem i to da Bar ima još na desetine drugih kulturnih dobara koji po svojoj istorijsko-umjetničkoj vrijednosti prevazilaze i granice ove države: manastir Ratac, Nehaj ili Tabija - Golo Brdo, koja nije mogla biti na listi dobijenih finansija jer su NVO Za bolje i ljepše Sutomore odbili zbog toga što je aplicirala za arheološka istraživanja II faze, što ne mogu da objasne ni sebi, a kamoli drugima.  

 
Ali, vratimo se starom gradu. Koliko ugostiteljskih objekata postoji u starobarskoj čaršiji, ili u njenoj neposrednoj blizini? Možda je bolje da pitamo, koliko ljudi ugošćava turiste iz cijeloga svijeta, a koji redovno plaćaju porez, živi od otvorenih vrata starog grada? Osim lica koji imaju svoje restorane i kafane, postoje oni koji imaju i svoje apartmane za izdavanje, a svjedoci smo da su nikli i prvi hosteli u gradu. Takvi hosteli preko cijele godine dovode strane turiste iz cijelog svijeta, nadajući se da će grad biti otvoren i bezbjedan za obilazak. Uvijek se zaboravlja i da postoji religijski turizam. Naravno, ovo vam niko neće kazati iz nekih nerazumljivih razloga, ali svako ko dođe da vidi velelepnu džamiju kod bolnice, zatim Omerbašića džamiju ili biser arhitekture Škanjevića džamiju, i obavi svoje vjerske potrebe, svratiće da obiđe Stari grad Bar. Svratiće i oni koji su došli da vide mjesto drevne Barske arhipiskopije.
 
Zaboravili smo jednu od najvećih manifestacija u Crnoj Gori, a to je „Maslinijada“, kada starim gradom prođe na desetine hiljada turista. Ne bi bila starobarska čaršija tako puna, niti bi TO imala šta da promoviše u svojim brošurama (a uglavnom su to slike starog grada) da nije drevnog Bara. Maslinijada ne bi bila Maslinijada, ljudi ne bi osjećali sinergiju vjekovnog uzgajanja masline i grada koji je upravo tu stabljiku očuvao i dao nam da je prenosimo pokoljenjima.

I sada zamislite, u toj ogromnoj potrebi da se stari grad uredi i prezentuje na civilizacijski primjeren način i da bude na dobrobit onima koji ostaju i onima koji dolaze, Kulturnom centru kao jedinoj ustanovi koja ima licencu za obavljanje konzervatorko-restauratorskih poslova, za realizaciju projekta restauracije crkve Sveta Katarina daje se 10.000 eura. Neko će reći, malo li je? Međutim, svi znamo da ovaj objekat stoji nad glavama stotinama hiljada turista koji godišnje dolaze u grad, prijeteći da se raspukne i zatrpa djecu, studente, stare i iznemogle….
 
I sada, kada turistička organizacija i Uprava za zaštitu kulturnih dobara znaju da je Centar započeo obnovu ovog bisera gotičke arhitekture, oni odlučuju da više novca daju fotografu Pejoviću i njegovo-njihovim interesima, nego gradu koji Turističkoj organizaciji ponajviše, ali i svima nama, donosi najviše prihoda.

Takav vid odnosa TO Bar prema ishodištu našeg grada ne može da se pojmi osim ako je u pitanju zlonamjernost i nepoštovanje. Svake godine dovodite novinare i turoperatere iz cijelog svijeta da promovišete turizam, ne prolazite kroz nepristupačne ulice i slomivrat prolaze, nego ih zaobilazite i vodite na vidikovce i unutar zatvorenih i na sreću prije 30 godina obnovljenih objekata, izbjegavate susrete sa zmijama, dračama, bršljanom, i opet ne želite da kažete: “Pa dobro, hleba jedemo od tebe, hraniš nas i oblačiš, valjda si zaslužio da ti obnovimo jedan objekat, da ti napravimo muzej, ili sačuvamo bedeme… Ali džaba, važnije je da fotogafišemo stari grad u ruševinama nego da ga fotografišemo bezbjednog, očišćenog, obnovljenog, živog i nadasve veličanstvenog“.  Kako to da je za očuvanje Starog grada najmanje briga opštinu Bar, nikada mi neće biti jasno…
 
Ali, to je naša realnost.