Društvo

Komemorativni čas u Gimnaziji posvećen prof. Robertu Tijaniću

by Ivanka Leković | 05:10:2018 | 16:35:53

Barska Gimnazija oprostila se danas komemorativnim časom od profesora filozofije, etike i istorije religije Roberta Tijanića, koji je preminuo 16. septembra.
 
Direktorica ove obrazovne ustanove, Marija Đonović kazala je da je čas posvećen poštovanom kolegi koji je u Gimnaziji proveo svoj radni vijek: „Barska Gimnazija imala je privilegiju da filozofiju, istoriju religije, logiku i etiku učenike podučava profesor za koga je ljubav prema mudrosti bila životna misija“.
 

Dok su se na video bimu smjenjivale slike profesora Tijanića, njegov kolega, Vojislav Novaković, u emotivnom govoru podsjetio se prvog susreta sa Robertom, davne 1966 godine. Ipak, istakao je, tek nakon zaposlenja postali su prvo prijatelji, a potom i kumovi.

„Dijelimo radost rođenja njegovog sina Igora, a zatim njegove ćerke Nine. Bile su to godine našeg stalnog i nezaboravnog porodičnog druženja. Cave ad homine unius libri-čuvaj se čovjeka koji je pročitao samo jednu knjigu- ova izreka bila je tvoja privilegija“, istakao je Novaković.
 

Učenik Ilija Zeković pročitao je pismo brucoškinje Eve Stele Lekić, u kome se do detalja prisjeća prvog časa filozofije kod profesora Tijanića. Ona, kao i mnogi iz njene generacije koje je pomenula u pismu, ističu da im je „profesor i razgovori sa njim promijenili pogled na svijet“.
 
Profesorica Jasna Šćekić zahvalila se na tome što je motivisao da se usudi da sazna. Istakla je da je on bio osoba koja ne sanja, već budan traga za istinom i znanjem: „Ako je život kratki prelaz između dvije tajne, onda si nam ti najbolje pokazao da to vrijeme nije samo puko proticanje, nego i prisustvo, vidljiv trag ruke koja prkosi smrti.“
 

Opraštajući se od omiljenog profesora, Nela Dabanović je istakla da i danas, 33 godine od prvog susreta sa profesorom Tijanićem, osjeća isti nemir i nesigurnost kao nekad. Istakla je da njegova predavanja nipošto nisu bila klasična, da su bila „uvod u svijet odraslih i svijet filozofije“... Istakla je da je Tijanić bio govorljiv, ali tajanstven, erudita bez premca, ozbiljan, ali i blag... Istakla je kako je poražavajuća činjenica da se, znajući sve unaprijed, nikada u dovoljnoj mjeri ne pripremimo za smrt bližnjih. „Zbog toga neke smrti jako zabole i u srcima onih koji žale postaju prava mjera bola-vječito nedostajanje, ali i vječito pripadanje“-istakla je ona.
 
Maida Kurgaš je istakla da Tijanić nije nosio tipičan stav profesora. Ona je podsjetila da se na njegovim časovima „čuo samo njegov glas i bat čvrstih koraka koji tupo odzvanjaju učionicom dok on, gledajući u pod i namještajući naočare, priprema novu rečenicu“.
 

Profesorica Marica Nikitović poštovanje kolegi izrazila je stihovima iz „Luče mikrokozme“, dodavši da „govorimo u spomen profesora, iako znamo da će sve što smo rekli biti samo trun na vrhu vala“. Istakla je da je Tijanić učenicima prenosio znanja suočavajući ih sa brojnim zagonetkama. Ona je kazala da ne treba da tugujemo za „onima koji su napustili naš vidljivi svijet, mi jedino ne možemo da se vidimo i čujemo, ali ćemo se jednog dana opet sresti“. Istakla je da „zvono u Gimnaziji ne najavljuje samo početak i kraj časa, već u njemu, nekom čudnom tajnom, možemo osjetiti neku posebnu metafizičku nit koja po sjećanju na znanje i učenje spaja sve duše koje su ikad kročile u prostor barske Gimnazije“.
 

Na kraju komemoracije, prisutni su bili u prilici da vide i čuju „Traktat o znanju“ profesora Roberta Tijanića, snimljen 1996. godine, povodom 75 godina barske Gimnazije.