Društvo

Sunčica Bakić - život između Amerike i Crne Gore

by Darija Jelić | 24:06:2018 | 22:26:17

Baranka Sunčica Bakić uspjela je da ostvari svoj “američki san” – prva je Crnogorka koja je u Ameriku otišla na magistarske studije i, u isto vrijeme, dobila poziciju pomoćnog trenera na Tennesse – Tusculum Univerzitetu. Do tada, pozicija pomoćnog trenera u odbojci se nudila samo Amerikancima, jer je za ostale, kako kaže Sunčica, škola minimum duplo skuplja. Ona će u decembru magistrirati MBA/Economy, smjer marketing i strategija.
 
Međutim, put do uspjeha uopšte nije bio lak, a Sunčica je odlučila da ne odustaje. Iako je prvobitno mislila da je njen poziv medicina ili stomatologija u Beogradu, nakon uspješne desetogodišnje odbojkaške karijere u “Luci Bar”, odlučila je da proba i ode u Ameriku.

 
 
“Slušajući savjete svog oca i gledajući svoju drugaricu Andreu Laković, koja je već tada igrala i školovala se u Majamiju, odlučila sam da probam i odem za Ameriku. Kupila sam sve moguće knjige za pripremu prijemnih za odlazak na koledž. Otputovala sam za Beograd gdje su se davali prijemni za američke škole i zaključala se u sobu na mjesec dana zajedno sa nekoliko knjiga od po 1000 strana. Od tog momenta moje putovanje je počelo. Spremala sam matematiku, engleski jezik, englesku i američku literaturu, malo hemije i fizike, radila na proširivanju svog rječnika… Nisam napuštala stan preko 30 dana do momenta prijemnog, koji je trajao preko šest sati”, prisjeća se Sunčica.
 
Umjesto 1300 poena koliko je škola u Alabami tražila, Sunčica je ostvarila 1200, zbog čega je bila prinuđena da traži neku drugu školu na prve dvije godine, posle čega bi treću i četvrtu završila u Alabami.
 
“Vrijeme je odmicalo, a mene je čekala samo jedna jedina ponuda u Arizoni, zajedno sa plaćenom kartom i svim benefitima, ako pristanem da igram za ‘Gila Monsters’ i studiram dvije godine u Thatcheru u Arizoni. Obećali su mi da bih kod njih igrala dvije godine, usavršila jezik i onda bih se prebacila na fakultet u Alabami, koji je bio ujedno i ostvarenje mog sna. Moj odgovor su dobili posle pola sata. Zakazala sam sastanak u američkoj Ambasadi u Podgorici, spakovala svoj život u kofer od 20 kila i krenula ka Arizoni”, objašnjava Sunčica.

 

Međutim, njen put nije bio ni malo lak. Pokidala je prednje ukrštene ligamente koljena poslije prve sezone, završila na operacijskom stolu i opet izgubila stipendiju škole iz Prve divizije.
 
“Povrijeđena, razočarana, spremna da se vratim u Bar, plakala sam danima, ne sluteći da je moja sreća odmah iza ugla i da je toliko velika da je nisam ni mogla sanjati. Ubrzo sam dobila sam poziv sa univerziteta na Havajima, koji je regrutovao mene i moju cimerku Havajku. Svidjela im se moja priča, ocjene i iskustvo u odbojci. Trenerica Kahala Kabalis sa Chaminade University u Honolulu je osjećala da treba da mi da šansu. Njihov uslov je bio jasan - ljeto na Havajima bez žurki, ludovanja i druženja, stroga izolacija, minimum dva treninga dnevno, zdrava ishrana, mršavljenje i spremanje za sezonu”, kaže Sunčica.

 
Zadovoljila je sve uslove i dobila stipendiju Havaja koja je iznosila oko 100 hiljada dolara za dvije godine. Prve godine na Havajima je proglašena najboljim đakom generacije, a ujedno je postala i kapiten odbojkaškog tima. Na kraju druge godine, četvrte u Americi, proglašena je najboljim đakom fakulteta, najperspektivijim budućim poslodavcem “Hogan Entrepreneurship-a” - pod vođstom mentora i doktora marketinga sa Harvard Univerziteta. Sve je zaokruženo titulom “najboljeg kapitena i najvećeg prijatelja” koju je dobila od saigračica.
 
Nakon što joj je istekla viza, morala je da se vrati nazad u Crnu Goru.

 
“Došavši nazad kući, uzela sam godinu dana pauze kako bih smislila šta dalje sa svojim životom. Položila sam ispite i dobila licencu za pomoćnog trenera odbojke u Novom Sadu na DIF-u. Znala sam da je moj jedini način povratka u SAD plaćene magistrarske studije – korak na koji se do sada niko nije opredijelio u Crnoj Gori, niti u okruženju. Odlučila sam sama da krenem i grabim ka svom cilju. Uzela sam email adrese 400 škola u Americi, slala im svoju biografiju, diplome, licence, pisma, molbe… Htjela sam da budem pomoćni trener odbojke kako bih dobila plaćen Masters. Osam mjeseci je prošlo i samo sam dobijala negativne odgovore. Počela sam da odustajem od Amerike, magistrarskih studija i svog sna da budem trener. Okrenula sam broj UDG-a u Podgorici i zakazala sastanak za upis na Magistarskim studijama. Međutim, posle samo nedelju dana dobila sam ne jednu, već dvije ponude. Plaćene magistarske studije u Kini preko Ministarstva Prosvjete Crne Gore i poziv iz Tennesse – Tusculum University koji mi nudi posao pomoćnog trenera, a ujedno i plaćen MBA Masters. Već naredne nedelje sam bila u avionu za Tennessee. Na Kinu se nisam ni osvrtala”, prisjeća se Sunčica.
 
Njeni dani svodili su se na rukovođenje 20 igračica, tri treninga dnevno, mnogobrojnim putovanjima na utakmice i sastanke sa trenerskim štabovima. Radila je od jutra do mraka, a u pauzama za obroke ili uveče nakon 22 sata je učila.
 
“Jedino što me je održavalo tada bila je glad za pobjedama na terenu i dokazivanjima među trenerima. Zahvaljujući svojim trenerima iz Bara i okruženja, kao i sa Havaja, od kojih sam učila u prošlosti, prva sam koja je počela da uvodi treninge tehnike i kontrole lopte u tom dijelu Amerike. Rezultati su bili i više nego dobri. Poslije godina uzastopno slabijih sezona, odbojkaška ekipa Tusculum University Tennessee je bila među četiri u ligi. Tim je počeo da me cijeni. Poslije toga sam dobila krila i sebi zadala cilj da ću svoju ekipu u Tennessee-ju ispuniti Havajkama i curama sa prostora bivše Jugoslavije. Prvenstveno sam željela da cure iz Crne Gore dobiju plaćen fakultet preko odbojke i šansu da se usavršavaju u edukativnom i sportskom smislu, baš kao što sam i ja imala. Poslije godinu dana u Tennesee, regrutovala sam prve dvije Crnogorke na punoj školarini kojima će biti omogućeno da igraju odbojku i usput besplatno završe četvorogodišnje fakultete - Baranku Lanu Vujošević i Podgoričanku Nevenu Pejović. Njih dvije će se u avgustu zaputiti za Tennessee gdje će započeti svoje odbojkaške i fakultetske karijere”, ponosno je istakla.

 
Sunčica je kazala da ne ne zna šta će raditi nakon što magistrira, ali je to ne brine puno.
 
“Nije prvi put da nemam planova, ali ponekad je dobro i da čovjek ne planira, jer stvari koje čekaju iza ćoška su daleko bolje od onoga o čemu smo maštali”, objasnila je.
 
Ona je istakla da je zahvalna na svemu što joj je Amerika pružila, ali da se ne može porediti sa Crnom Gorom i vrijednostima kojima se ovdje vodimo.
 
“Amerika je zemlja koja je meni, potpunom strancu, platila školovanje čija je cifra odavno premašila 100 hiljada dolara. Takođe, zemlja koja mi je pružila hranu, dom, dobro školovanje i kvalitetno bavljenje sportom, platila operaciju koljena, dala mi šansu da upoznam mnoge ljude i steknem prijatelje za života. Međutim, tolika Amerika, koliko god bila jaka u finanijskom smislu, ne može da se poredi sa mojom Crnom Gorom i vrijednostima kojima se ovdje vodimo. Šta god bude bio moj put u budućnosti, želim da ostanem dosljednja i vjerna sebi i svojim principima koje su mi ugradili moji roditelji. Svuda postoje izuzeci, najvažnije u životu je pronaći balans i ne izgubiti sebe i svoje korijene kako bi se prilagodila tuđim. Moja kultura i istorija je vijekovima stara i ne želim da ona bude u drugom planu, naklanjajući se novoj, komercijalizovanoj Američkoj kulturi. Želim da od svega uzmem ono što će mi koristiti u daljem napretku, ali da zadržim sve ono što sam ja i odakle potičem”, zaključila je Sunčica.