Tragovi
Capt. Vahid Sinanović: Pismo sa Atlantika Oliveru D!
| 25:05:2018 | 13:38:34
Dragi moj Olivere, evo već duže vrijeme se kanim da ti napišem par riječi da te razvesele! Žao mi je što ne mogu početi ovo pismo sa željom da te nađe u dobrom zdravlju, jer sam pročitao kako se boriš da te opaka bolest ne savlada! Kako god, svjestan sam da ovo pismo teško može doći do odredišta tj tebi kome je “namijenjeno”, ali ako slučajno i stigne, iskreno se nadam da će te nasmijati, i da će ti pažnju odvratiti na bolju stranu! Kao da jeste stiglo, a nije! Ti se čudis o’kle se znamo, a ne znamo se! Ipak, jedna priča i još ponešto nam je zajedničko!
Hranilo nas isto more!
Bješe to godina 1983. ako se ne varam? Te godine čast (ako sada smijem tako napisati) da uruči štafetu Predsjedništvu na stadionu Jugoslovenske Narodne Armije, bješe pripala prvom oficiru palube Miodragu Mrdaku sa naše “Prekookeanske plovidbe Bar”! On bješe tada ukrcan na “staro Berane” na kojem je nekada bio ložač tvoj “Pape”!
Euforija je bila do neba i u gradu, i u kompaniji, ma sve se diglo na noge, da se ne obrukamo! Jer “i poslije Tita – Tito”!
I nijesmo. Sve je prošlo zdravo i veselo! Brod, kako mi volimo da kazemo, “staro Berane”, svoje posljednje dane brojalo u Luci Bar, nekoliko pomoraca je izašlo da proslavi ovo u tada par lokala u našem Baru! Nije to mala stvar da njihov dojučerašnji prvi oficir palube, budući kapetan (m/b “Nikšić”) bude određen da bude posljednji nosilac štafete mladosti!
Ovu priču znam po čuveju, a zna je dostina:
Izašli tako Marko, Šime Kera i jos jedan ložač (neću mu sada reci ime) i zapili se s malo bevande, a popilo se Gospe ti, a i zapivalo… No, kad su se vraćali prema brodu tada izdašni barski pozornik gospodin Tabaš ih presrete onako vesele! Oni veseli, ali u takvim prilikama obavezno sumnjivi.
Kaže njima Tabaš: “Dobro veče, družino!”.
Oni mu odgovoriše gotovo u glas: “Dobra veče, šjor”.
Tabaš: “Odakle ste? Kako se zovete? Legitimacije!”
Marko ako bješe prvi reče: “Marko Drago’ević, pomorac, evo lične”.
Tabaš je pogleda, “odmjeri” je gustim crnim brkovima, pa uperi oči u drugog.
Šima Kera reče: “Šime, evo osobne”.
Vraćajući je, ljući no nakon prve, reče: “A ti?”.
Ovaj treći, bidan: “Ha, nemam dokumenta”.
Uvijek spreman, Tabo se primače: “Kako se zoveš?“.
Ovaj odgovori: “Marko Kraljević“.
Opali ga Tabaš pendrekom po plećima, i veli: “E, ja sam Musa Kesedžija, ‘ajmo u miliciju!”.
No, nije to bilo daleko, od “Turista” do broda i do policije se moglo još starom kapijom, te brzo donesoše dokumenta!
Imadoše što vidjet’, ovaj treći ložač se stvarno zvao Marko Kraljević!!!
Eto, ako stvarno pročitaš ovo pismo, da se sjetiš “Prekookeanske” i da mi budeš bolje!
P.S.
Moram reći da nikada nećeš otpjevati Magdalenu kao muzičar Boro iz Renija (SSSR): “Za černogorskie marjake… MagdaLJena, MagdaLJenaaaaa…” još je čujem nakon 36 godina!
P.S.S.
Miodrag Mrdak je u trenutku donošenja odluke bio ukrcan na “staro Berane”, a uoči predaje štafete te 1983. godine je planiran za m/b “Nikšić”, gdje je trebao da preuzme zapovjedništvo! Kada su sa “Nikšićem” došli u Bijelu, tehnički sektor nije bio zadovoljan održavanjem broda tako da mu cjelivanje sa PP nije bas pomoglo pri unaprjeđenju. tj dobijanju zapovjedništva! Bila je to “Prekookeanska”, bajo moj! Direktor Tehničkog sektora je bio “Čelicni brk” - Vaso Ćetković!
Ložači koje sam pomenuo, a i one koje nisam kao Franja Miletića, već odavno loze “Nebeske kaldaje”. Uvijek kad se spusti magla na more, mene asocira na paru iz kaldaje, te dobrog starog “barbu” Šima Keru! Desna banda lica mu bješe žuta od dima od cigare, a druga ispečena od kaldaje, sa vazda praznim žmulom od bevande! Ništa ljepše nije izgledao ni stari Adem Dema. A kad se pogledam u ogledalo, vidim sve njih.