Tragovi

Prikaz Bara i brodskih linija ka Italiji iz 1881. godine

| 19:08:2018 | 13:08:50

Naš sugrađanin mr Ivan Jovović objavio je u časopisu „Matica“ rad koji se dotiče naše istorije s početka XX vijeka, konkretno – članka o Lukama Crne Gore objavljenog u italijanskom magazinu "Rivista Marittima“, januara 1881. godine.
 
"Vrijednost ovog štiva, obima 13 strana, ogleda se, prije svega, u interpretaciji faktičkog stanja neposredno po sprovođenju odredbi Berlinskog kongresa, ali i u prezentovanju ekonomskih potencijala Knjaževine Crne Gore, naročito pomorstva, koje bi po mišljenju autora trebalo da bude njena komparativna prednost i bjekstvo od nasljeđenog siromaštva“, ističe mr Jovović.

Članak je potpisan pod pseudonimom E. Tergesti, o čemu svjedoči “Glas Crnogorca ”…, s obzirom da se našoj štampi njegovo autorstvo pripisuje Evgeniju Popoviću, jednom od najuglednijih Crnogoraca s kraja XIX i početka XX vijeka. Na članak „Luke Crne Gore“ skreće pažnju ruski naučnik Pavle Rovinski, prilikom prikazivanja italijanske bibliografije o Crnoj Gori, ukazujući da je iste godine, dakle, 1881. u jednom drugom italijanskom stručnom časopisu “Rivista Militare”, objavljen članak pod naslovom pukovnika Giuseppe Ottoleughi.  
 
„Autor, iako po vokaciji nije istoričar, na relativno malom broju stranica dao je u ovom članku neke bitne sastavnice, ne samo pomorskog života nego i vojno – političke istorije ovog dijela crnogorskog primorja, od srednjeg vijeka zaključno sa 26. novembrom 1880. godine, kada je konačno Ulcinj ušao u sastav Knjaževine Crne Gore. Treba napomenuti da u tom osvrtu na istorijska zbivanja ima određenih nepreciznosti, pa čak i paušalnosti, koje su vjerovatno bile uslovljene nedostupnim izvorima prilikom izrade ovog članka. U svakom slučaju ovu radnju treba sagledavati u kontekstu vremena u kojem je nastala, s obzirom da nam upotpunjava saznanja ne samo o prošlosti ovog prostora, već upućuje na promišljanja pripadnika ondašnje crnogorske elite“, objašnjava barski istoričar.
 

Integralno prenosimo djelove članka iz 1881. vezane za Bar:
 
„Iza rta Ratac počinje Barski zaliv i luka. Granicu čine kameniti obronci Sutormana čija je visina između 500 i 950 m. Đurmanski potok se uliva u more ispod Spiča. Dvije druge vode, Željeznica i Rikavac (Clyrus) nose svoj pijesak u Barski zaliv. Trgovina u malom spičanskom okrugu ograničena je na lokalno stanovništvo. Prije Barskog zaliva nema nijednog zaklona, obala se sastoji od malih grebena zbog kojih se ne treba približavati. Bar, odnosno zaliv koji čine rt Ratac i Volujica zajedno sa unutrašnjim njegovim pojasom, je prvo važnije pristanište i najvažnije za Crnu Goru.
 
Luka se izdaleka prepoznaje po zaobljenim i visokim planinama, Rumiji i Lisinju na istoku grada koji se nalazi na oko milju ka unutrašnjosti na brdu koje je polusakriveno, tako da se sa brodova mogu vidjeti visoki minaret i obrisi mletačke tvrđave.
 
Zaliv je široki polukrug dvije milje širok, a dubina varira između 7 i 18 lakata. U zalivu nema vjetrova osim zapadnog i južnog od kojih se more uzburka. Na rtu Volujica nalazi se utvrđenje nedavno obnovljeno od strane Crnogoraca i koji ima već ispisanu počasnu stranicu u istoriji, jer je 1878. odbilo nekoliko turskih napada. Rt Volujica izgleda kao dok iznad kojeg je na 36 metara visine svetionik. On štiti zaliv od južnih vjetrova. Uz nešto malo radova na produžavanju i kopanje do veće dubine na suprotnom kraju, ovaj široki zaliv postao bi odlična luka. Turska se nikada nije prepoznavala po radovima od javnog značaja, pa ništa nije uradila ni na ovim mjestima gdje se samo nakupio pijesak i blato. Pa ipak, uz male troškove mogla bi se vratiti prvobitna dubina kakvu je zaliv imao u XIV i XV vijeku kada su ovdje pristajale brojne mletačke galije i kasnije flote otomanskih kapudan paša. Veliki parobrodi austrijskog Lloyd-a vezuju se u sredini zaliva. U junu 1859. čitava francusko – sardska flota od 25 brodova i još 4 engleska i 5 turskih brodova bili su vezani u barskoj luci, koja je bila prva tačka podrške pripremanog napada na Veneciju i spremajući se za zauzimanje još boljeg punkta koji je slijedio nakon ostrva Lošinj.
 
U unutrašnjem luku zaliva vidi se nekoliko lijepih kuća, lazaret, kuća lučkog kapetana, pošta, carina, agencija Lloyd i skladišta. Zgrade su na jedan i dva sprata i veoma dobro očuvane. Gledano sa broda panorama je veoma lijepa: zemlja je sva u šumama i maslinjacima, Rumija i Lisinj sa njihovim južnim produžecima koji liče na glave šećera, svojim plavim tonovima sjenkama dolini daju predjelu fantastičan izgled. Stanovništvo je srpsko i albansko, snažne rase i prelijepih crta, energičnog pogleda i ima najbolje osobine Crnogoraca i Albanaca.
 

Barsko područje je plodno i sa dobrim trgovačkim mogućnostima budući da ima s jedne strane vezu sa Crnom Gorom preko Virpazara, a sa druge strane sa Skadrom preko dobrog puta ili željeznice. Austrija je Berlinskim kongresom dobila zdrastvenu i pomorsku nadležnost nad prvom crnogorskom lukom uz odredbu da nijedan ratni brod, izuzev jedne male austro-ugarske krstarice, ne može tu da pristane. Tokom pomorskih manevara, engleski izvidački brod Helicon, kada je bacio sidro u zalivu, primio je odmah naredbu od službenika lučke uprave da podigne sidro u skladu sa odredbama Berlinskog kongresa.
 
Silazeći na kopno u posjeti Baru sve do prije godinu dana išlo se groznim putem koji je postao korito jednog potoka. Iako se ponegdje vide velike kocke i ploče od krečnjaka koji odaju rimsku epohu pravila i reda, staza je toliko porušena da konji moraju da se penju na velike gomile kamenja od kojih se neke 1 metar visine, a ima i rupa gdje konji rizikuju da se povrijede. Kada pada kiša ovaj put postaje gotovo neupotrebljiv zbog čega dijelom biva napušten. Inžinjer Slade je u službi Crne Gore popravio neke djelove starog puta i napravio nove puteve. Novi put vodi samo do Bara i to je samo prvi dio puta koji će spojiti Jadran sa Rijekom Crnojevića na Skadarskom jezeru. I Virpazar koji se nalazi na jezeru biće povezan sa ovim putem. Turci, ne mareći za luku, zapuštili su tako i putovene izvanredne izrade koji su prolazili u oba smjera plodnom dolinom oko Skadarskog jezera.
 
Na istoku zaliva među visokim brdima uzdiže se grad, stari naziv mu je Antibarijum jer se nalazi naspram Barija, a pod Venecijom je postao Antivari. Turci su ga zvali Bar. Od 1478. do 1571. imao providure i potestate koji su ga branili od Turaka. Uprkos porazu kod Lepanta turski admiral Ali- paša i Kalabrez Okiali su ga zauzeli i tako je Bar ostao Turcima. Venecijanskom izaslaniku Barbaru koji se bio uputio u Carigrad da uloži žalbu u vezi sa Barom, vezir Sulejman je odgovorio: „Došao si da vidiš da li je pobjeda kod Lepanta srušila našu hrabrost: Velika je razlika između naših i vaših gubitaka. Mi smo vam oduzeli jedno kraljevstvo i ostavili vas bez jedne ruke; vi, uništivši našu flotu, odsjekli ste nam bradu: vama ruka neće ponovo porasti, a naša brada će rasti još gušća“. Zapravo, osam mjeseci nakon Lepanta, 250 turskih ratnih brodova prelazilo je Mediteran. Saveznici u svojoj inertnosti nisu ni pomislili na ponovo nadolazeću opasnost, tako se mir uspostavio na način, da je izgledalo da su u grčkim vodama pobijedili Turci.
 
Grad koji se nalazi iza jednog brda ima citadelu na vrhu i zidine podignute 1474.godine. Bastioni, bedemi i pet venecijanskih kula podignuti sa živoj stijeni. Ima kuća i izvan zidina u dolini, svaka ima baštu. Visoki minaret, džamije, tj. crkva Sv. Đorđa je iznad svih građvina. Na vratima grada još uvijek stoji mletački lav. Jedan jedini uski put vodi do grada. Sa strana su kuće venecijanske arhitekture koje imaju grbove republikanskih patricijskih porodica. Rozete, elegantni gotski, venecijanski lukovi i ovdje prikazaju savršenstvo italijanske umjetnosti. Sve podsjeća, kao u Puli, Zadru, Dubrovniku, na davnu italijansku vladavinu. Na ulazu u džamiju ostao je reljef koji predstavlja konjanika hrišćanina koji obara zmaja. Zidine, kuće i palate, međutim, nose pečat bombardovanja koje se dogodilo tokom opsade od novembra 1877. do januara 1878. Danas grad nudi tužnu predstavu jadnih ostataka nekadašnjeg bogastva i vojnih pohoda. Malo ljudi tu živi budući da je narod ostao bez sredstava da popravi štetu: Oni su se preselili u grad u ravnici.
 

Na istoku Rumija, visoka 5400 stopa zauzima ovu važnu poziciju, pokazuje izdaleka mornaru prisustvo Bara i njegovog zaliva. Broj stanovnika Bara je 4000.
 
Ulcinj i Bar su najbliži gradovi centralnim jadranskim lukama Italije: Ankoni, Bariju i Brindiziju i moraće postati centri za razmjene između jedne i druge obale. I nije nerazumna pretpostavka da će željeznica od Mitrovice imati jedan ogranak prema Jadranskom moru preko doline Drima i Bojane. Izlaz ovog ogranka koji će otvoriti za italijanska tržišta gotovo netaknute regije središta ovog poluostrva, moraće biti dio obale između Ulcinja i San Giovanni di Medua (Medova) kada (ne mnogo kasnije) linija Varna-Rusciuk-Sofia-Mitrovica bude završena svako će vidjeti kako bi Crno more bilo spojeno sa Jadranskim preko veze Prizren-Skadar-Ulcinj. Za dobrobit naše zemlje, nadamo se da će Italijani raditi na ovom grandioznom projektu.
 
Biće pitanje vremena kada će se dogoditi trgovački preobražaj ovog dijela obale, a to će zavisiti velikim dijelom od aktivnosti i preduzimljivosti Italije. Vjerujemo da je lako pogoditi buduće linije Ankona-Bari-Ulcinj ili Bari-Ulcinj-Bar. Danas Lloyd-ovi parobrodi, brodovi Bokelja i preduzimljivih brodovlasnika sjeverene jadranske obale imaju monopol nad cjelokupnom albanskom i crnogorskom trgovinom, a Bar i Ulcinj postali su eksluzivna tržišta kompanije Lloyd koja uvozi iz Trsta ili Rijeke svu potrebnu robu i sakuplja robu proizvedenu u Crnoj Gori i Albaniji. Parobrodi ove kompanije povezuju luke ovih dvije zemalja linijama ka Jonskim ostrvima, Egejskom moru i Carigradu.