Reportaže

Priča o sestri Arnoldi i ostalim časnim sestrama

by Željko Milović | 26:07:2017 | 00:26:15

Malo ko je boravio u barskoj bolnici u drugoj polovini XX vijeka, a da ne pamti časne sestre, čiji je rad i samoprijegor bio zaštitni znak ove zdravstvene ustanove. Među njima je i jedna koju je ordenom odlikovao predsjednik Tito zbog požrtvovanosti za vrijeme katastrofalnog zemljotresa. Bila je to sestra Arnolda Harmičar, ili, kako su je svojevremeno nazvali u "Pobjedi“ – "Barska Majka Tereza“.  

Marija (Mara) Harmičar rođena je 1931. godine u malom mjestu hrvatskog Zagorja - Remetincu, nedaleko od Novog Marofa, najbliži veći grad Varaždin. Tu je završila i osnovnu školu 1944. godine, a potom radila kao kućna pomoćnica kod imućnije porodice u mjestu. Nakon što se odlučila za poziv časne sestre, i prvobitnog protivljenja roditelja, 24. maja 1948. godine, u 17. godini, ušla je u samostan Milosrdnih sestara sv. Križa u Đakovu. Ovu sestrinsku družbu je odabrala jer su one dugi niz godina radile u bolnicama blizu Marijinog rodnog mjesta.
"Došavši u Đakovo, svaka kandidatkinja, pa i Marija, morala je proći određeno vrijeme redovničke formacije - upoznati život i rad sestara, duhovnost, što je u budućnosti očekuje, mora preispitati samu sebe, a isto tako vjerski poglavari moraju odlučiti hoće li moći preuzeti obaveze koje od nje traži redovnički život. Marija je položila prve zavjete 1953. godine i dobila ime 'sestra Arnolda', postavši tako, simbolički, 'novi čovjek' (zavjetovanjem prihvata život u ličnom siromaštvu, odriče se porodice i živi djevičanskim životom, obavezujući se na poslušnost poglavarima, uz pristanak da ide tamo gdje je poglavarka pošalje).

Tako je 1954. godine s. Arnolda došla u Bar i počela raditi u bolnici. Tada se moglo i bez završene škole raditi, ali su sestre svugdje nastojale svoje obrazovanje dopuniti i usavršiti, pa je ona (ali i ostale časne iz barske bolnice) završila Srednju medicinsku školu na Cetinju. S.Arnoldi je bila dodijeljena dužnost na internom odjeljenju, na kome je radila čitav radni vijek“, koncizno iznosi detalje, specijalno za Bar Info, prof. s.Estera Radičević, sekretarka u đakovačkom centru Milosrdnih sestara Svetog križa.

Bile su to teške godine za Crnu Goru i Jugoslaviju, kada je bila potrebna svaka pomoć. Interno odjeljenje barske bolnice je sa infektivnim činilo jednu cjelinu. Smješteno u baraci, skromno opremljeno, a patologija raznovrsna.

Stručnog kadra nije bilo, pa je dolazak časnih sestara u Bar bio od neprocjenjive vrijednosti i značaja. Samo šest časnih sestara zajedno sa s. Arnoldom na internom i infektivnom odjeljenju svakog dana u godini, 24 sata, pružalo je svu njegu bolesnicima. Uz posao u bolnici, sestre su uvijek odlazile bolesnicima u kuće - dati injekcije, previti rane, posavjetovati i uopšte pomoći, ali su i brinule za crkvicu na Mirovici, svirale na liturgijskim susretima, spremale crkvu, održavale vjeronauk. Zahtijevalo je to dodatni napor.

Jednom je došla jedna gospođa da moli sestru da dođe i „samo pogleda“ njenu svekrvu, da im pokaže što trebaju učiniti. S. Arnolda joj je pokušala objasniti da to zbog svih obaveza nije u mogućnosti, ali se gospođa sjutradan vratila u pratnji visokog funkcionara iz Vlade koji je bio njen rođak. Odgovor je bio isti: „I sestre imaju svoje obaveze, i gospodin nije trebao da se muči i dolazi iz Titograda zbog toga. Sestre će svakome učiniti što mogu zbog ljubavi Božje, a ne zbog toga što je neko manje ili više vrijedan. Za njih su svi ljudi jednaki“. I pošla je sa njima.

"Starija gospođa je bila veoma bolesna i trebalo je dugo vremena, dok su sestre, odlazeći svaki dan k njima, uspjele sanirati dekubitis i podići je iz kreveta. Takvih i sličnih primjera je bilo bezbroj i bilo je veoma teško kazati da nešto ne možemo“, sjeća se s.Arnolda za Bar Info.

April 1979. donio je za sve ljude na Crnogorskom primorju veliku katastrofu – zemljotres. Tu se s. Arnolda pokazala u pravom svjetlu. I ona i druge sestre nastojale su u tim teškim danima biti bližnjima na usluzi. U bolnici se nije moglo raditi, pa su podignuti šatori i drvene barake. Tu je trebalo nastaviti kako-tako normalan rad s bolesnicima.
 

Svojim mirnim nastupom, razumijevanjem i ljubaznošću, "bila je svima sve“. I ljudi su prepoznali njezino zauzimanje i nesebičnost, pa je najprije dobila Povelju Društva zdravstvenih radnika Crne Gore, a za naročite zasluge u pružanju pomoći ranjenicima i bolesnicima predsjednik SFRJ Josip Broz Tito odlikovao je Ukazom broj 135 od 9. XI. 1979. godine Ordenom rada sa srebrnim vijencem. Uručio ga joj je predsjednik Opštine Blažo Orlandić. "Ovaj orden je“, isticala je ona, zahvaljujući se, "priznanje i svim drugim sestrama u bolnici“.
             

Radila je izuzetno posvećeno svoj posao, mirna, tiha i uvijek puna razumijevanja i opravdanja za sve bolesnike, a bilo ih je raznih. I različitog ponašanja. Na sve je djelovala smirujuće i opuštajuće, i na pacijente i na doktore koji su se suočavali sa velikim stresovima.

S.Arnolda je pošla u penziju početkom marta 1990. godine. Šef internog odjeljenja barske bolnice dr. Ibrahim Divanović je na prigodnoj svečanosti dirnuo sve prisutne nadahanutim govorom.

"Ona je bila moj vjerni saradnik i stoga uzimam slobodu da govorim o njenom radu. Doživljavao sam je kao izuzetnu ličnost i tražio odgovor - u čemu leži ta izuzetnost. Shvatio sam da u njenoj prirodi leži neprocjenjivo bogatstvo, nadarenost da priđe svakom čovjeku, da se otvori njegovim problemima i patnjama, da mu pokloni svoje razumijevanje, prijateljstvo, toplinu, dobrotu, mir i svu svoju životnu mudrost. Sve to stavljeno u službu bolesnog čovjeka, dalo je životno djelo vrijedno poštovanja i pamćenja. Njena darovitost leži i u tome što je uspjela pratiti stručnu misao ljekara i svojim bogatim iskustvom tu misao upotpuniti, a ponekad i korigovati. U tome upravo leži značajna pomoć sestre ljekaru, a sve ide k istom cilju, pomoći bolesniku. Tako je njeno znanje i iskustvo postalo dio naše svojine“, govorio je dr Divanović.
 

Nakon odlaska u penziju, s.Arnolda je ostala u Baru i brinula za zajednicu sestara kao njihova poglavarka. Tu službu je nastavila i kad je došla u provincijalnu kuću u Đakovo, gdje je preuzela brigu za bolesne sestre. Niz godina je bila brižna majka i sestra bolesnijima od sebe.

I danas, iako oslabljenog zdravlja, još uvijek čini ono što može, te joj tako u molitvi, radu i trpljenju prolaze dani. I kako za nju kaže s.Estera Radičević, "ostavila je u Baru svoje srce, jer i danas, u već poodmakloj dobi, kad se spomenu Bar i bolnica, zaiskre joj oči".
           

Čitava mala armija časnih sestara radila je u barskoj bolnici još od 15. januara 1947. godine, najprije na Pristanu, pa u Starom Baru, a neizbrisive u sjećanju poslijeratnih žitelja Bara su s.Fidelis koja je radila na rendgenu punih 25 godina, s.Ksenija što se brinula za čistoću sniježnobijelih plahti, s.Ermina sa dječijeg odjeljenja,s. Bonislava i s.Velimira sa prijema bolesnika, s.Klaudija sa hirurgije i transfuzije, s.Tugomila sa internog, pa uvijek u bijelom s. Mercedes iz mikrobiologije, s.Danimira kao glavna instrumentarka operacionog bloka...

"Časne sestre su jedno vrijeme bile zaštitni znak barske bolnice, a ta posvećenost pacijentu koje su iskazivale uz poštovanje prema doktorima, davala je primjer i drugom osoblju da se na isti način ponaša. Ne govoreći da naše medicinsko osoblje danas nema dobar odnos prema pacijentima, ipak bi bilo lijepo da mlade medicinske radnice imaju takve ličnosti pored sebe, da imaju primjer i obrazac ponašanja, odnosno standard koji bi svi poštovali“, istakao je za Bar Info dr Zoran Srzentić, dugogodišnji hirurg, danas gradonačelnik Bara.

Od početka devedesetih u barskoj bolnici su radile samo tri sestre, a od 2009. ih više nema u ovoj instituciji.

"Sve časne sestre koje su radile u bolnici su uvijek dobrodošle i one to znaju. Smatram da bi bilo jako lijepo da dođu kod nas na Božić, recimo, ili za neki drugi praznik. Bio bih lično jako srećan da ih ugostimo, da se družimo, da se sačuva uspomena na te divne žene, a moje mišljenje, siguran sam, dijeli i sadašnje rukovodstvo bolnice. Ne znam da li one znaju, ali onaj put od gornje kapije bolnice gdje su radile, do njihove kuće, danas se i zvanično zove Put časnih sestara“, kaže predsjednik Opštine, dr. Srzentić.    

Za višedecenijski požrtvovani rad, časnim sestrama iz družbe Milosrdnih sestara sv. Križa Opština Bar je 1989. godine dodijelila najvišu opštinsku nagradu – "24. novembar“.